POVRATNICI: Pet teških komada

Piše: Ahmed BURIĆ

1. KIŠA

S prozora vidim samo mnoštvo kišobrana, šarenih krugova, i u sumrak odsjaj svjetala na trotoaru.

Već dugo nisam igrao fudbal na klizavoj podlozi, ili na bilo koji način riskirao upalu pluća. I nemam želju da istrčim napolje, jer ova kiša bit će dobra samo za zemlju. Sjedenje na suncu u odjeći kratkih rukava i dobacivanje lijepim ženama u prolazu morat ću, za sada, zaboraviti. Večeras, u Sarajevu kiša ne pada, bolja riječ je – ulijeva. Kao kafa kad se iz emajlirane džezve, kupljene, čini mi se, u Beču, spušta u fildžan.

Stižem u kasno poslijepodne. Sutra ću u Grad.

Istina, na ulici poznajem mnogo manje ljudi nego nekad, ali ipak mi se čini da sam bio u pravu kada nisam vjerovao svim tim pričama iz zagrebačkih, ljubljanskih, rovinjskih, tršćanskih, ženevskih… kafana, da “to više nije onaj grad” i da su “papci sve okupirali”. Razumljivo, rat i strah ra|aju svakakva opravdanja.

Tada sam bivao uglavnom tužan. Sad bih da kiša spere tu tugu, dugu, jer vrijeme, valjda, voli preciznost, 1500 dana.

Dobrodošao!

Kući.

2. POLITIKA

“E, vozdra, legendo, jes’ to došo da glasaš?”

E, baš. Huu, izbori. To sve vraća unatrag. “Pobjeda” SDA, HDZ i SDS-a, Omladinski, borba za novu seriju Naših Dana, propadanje (“ma kome, bolan, treba novina što ne puše u krila ovim hajvanima”) trka, loše vibre u zraku, svi napeti. I onaj, sad već čuveni dijalog:

– Ma pusti Hrvatsku, samo da u Bosni ne pukne.

– Ma ne znam, ali i ako pukne, neće u Sarajevu.

Aha…

U “Centrotransovom” autobusu za Split puštali su Praznik u Sarajevu. Odatle pamtim samo par dobrih dijaloga i, naravno, naslov. Ovih dana je stigao, izgleda, i taj praznik. Filmski festival, nema policijskog, raja u gradu… Ljepota. Kad bi dragi Bog bio filmski redatelj, volio bih da 1996. “nalijepi” na 1991. I da, ako smijem zamoliti, više ne snima ratne drame.

Iznosim to razmišljanje Ranku, kojeg (recimo) slučajno, srećem. On je živio u Izraelu i sad je rabin u Jevrejskoj opštini. Kaže mi: “Iz tvojih usta u Božije uši.” Tu bi se, garant, dalo nešto srediti, on direktno radi za Jahvea.

3. DIJALOZI

– Dobar dan, došao sam se akreditirati za Festival.

– Dobar dan, molim, Vaše ime?

Rekao sam ime, ljubazna plavokosa Amra sredila mi je formalnosti.

Poznato lice iz punk-prošlosti radi na kontaktima s javnošću:

– Šta je, i ti svoje guzove ‘vamo donio?

Neki neubjedljivi odgovor, tek da nešto kažem. U redu, stvari su se promijenile…

Ujutro su me, kako su i obećali, nazvali da jave da je akreditacija gotova. Naveče, u kafani, Grebo se smješka: “Vjerovatno stvari nikada neće biti kakve su nekada bile”. Jasno, potpuno sam razoružan. On zna s time, a i sa mnom – malo intonacije balkanskog “a la Šerbedžija” boemskog nivoa ovladavanja suštine i malo akademske uzvišenosti. A, profesor malo i provocira.

Ma, neka. Drago mi je da vas (nažalost ne sve, jer nekih više nema, a neke ne mogu dobiti, samo e-mailom), ponovo vidim.

4. HUMOR ILI ĆORO, NAPIŠE LI SE ŠTOGOD?

Šetam gradom. Konobari su jako uslužni, više nego prije. Gledam Gimnaziju i novo kino u Metalcu, koje izgleda sjajno. Pravi ljetni “Cinema Paradiso”. Moram se sjetiti Andrića. Ne može mu se, ipak, predbaciti da je mrzio Sarajevo: “I u koje god doba dana, i sa kojeg god uzvišenja bacite pogled na Sarajevo, vi uvek i nehotice pomislite isto. To je grad. Grad koji dotrajava i umire, i u isto vreme se ra|a i preobražava.”

Nalazim i još nešto. Već tada, svijest o Bosni kao državi: “To je grad. Ali grad koji spada u visoko položene glavne gradove Evrope”.

Sjećam se kad su po čaršiji mahalaši na vijest o njegovoj smrti, pitali:
“E, a ko će nam sad biti književnik?”

Red nije mali, imam prijedlog, ali optužili bi me da sam zloban. Pred spavanje čitam intervju Abdulaha Sidrana s predsjednikom Izetbegovićem.

5. MUZIKA

Muzičku špicu Filmskog festivala uradio je Saša Lošić. Na koktelu, opet majstorska, sitna provokacija: “Evo, stigo ti je zemo.”

Jasno, i on je uzbuđen.

Pita: “Kako se ti osjećaš u Sarajevu?”

Sjajno. Atmosfera koja kao kod Leonea stoji izme|u gledaoca i platna.

Ne da “unutra”, iako to često želiš. Tu ima mjesta samo za Clinta.

U walkmanu:

Ja cijeli život sanjam kako odlazim niz rijeku starim parobrodom koji vozi skitnice na Zapad…

Najbolji grad za povratak?

U kafani – bivši rudar i posjednik, valjda, najkvalitetnijeg ljubavnog tepiha – Tom Jones i Green, green grass of home.

U Centru, ulice su dobile imena pjesnika – Tina i Maka. To me raduje.

Zuko Džumhur je davno kazao: “Ja kad do|em u grad, prvo sebi izaberem kafanu”. Nisam izabrao, jer neke se stvari ne dogode, one se, naprosto, ponove.

Svaka čast svim od, valjda, tristo kafana, ali “Pošta” je, za mene, bila i ostala najveća dnevna kafanska institucija.

Trčim prema “Imperijalu”. Već sam čuo da ga zovu “Dretelj”, jer – “Hrvati ga drže, a Muslimani sjede.”

U kinu još jednom isto pitanje: “Šta je, i ti donio svoje guzove?”

Je li to samo zbog mene ili su na Obali imali specijalni konkurs za najboljurečenicu za odbjegle u ratnom periodu?

– Dobar dan, izvolite!

– Dobar dan. Kafu i kiselu, molim Vas.

– Bosansku ili espresso?

Nisam znao odgovoriti. Slegnuo sam ramenima i dobio bosansku sa rahat-lokumom.

Dobar znak.

“Dobrodošao, majstore, lijepo te vidjeti kako bazaš ovuda!”

Hvala. Bolje vas našao.

Kući.

DANI 48, oktobar/listopad 1996.